Prevodi autorskih tekstova

Decembarskog jutra 1975.g. u foaje Teatra filmskih glumaca unijeli su kovčeg. Nekoliko desetina okupljenih, od kojih je polovina došla iz radoznalosti, s užasom je zagledalo rane po licu pokojnice koje nije mogao da prekrije ni debeli sloj šminke. Da u kovčegu leži Valentina Serova – nekad zanosna ljepotica, najpopularnija glumica koja se proslavila u filmovima Karakterna djevojka, Četiri srca, Čekaj me, niko ne bi mogao da povjeruje. Da iznad uzglavlja nije bilo portreta filmske boginje s osmjehom.

Ona je postala superzvijezda 1939.g. kad se na ekranu pojavio film Karakterna djevojka. Na špici se Valentina Polovikova, kćerka tih godina veoma popularne Klavdije Polovikove, već nalazila pod prezimenom svog poznatog muža, „Staljinovog sokola“, heroja Sovjetskog Saveza Anatolija Serova. Lijepa romansa između Valentine i Anatolija (Serov je mogao uveče da isprati ženu u Lenjingrad, a zatim da sjedne u avion i da je ujutro, s ogromnim buketom cvijeća dočeka na peronu Moskovske željezničke stanice, ili da na svega nekoliko minuta doleti u Moskvu direktno sa vježbe) – nije dugo trajala. U maju 1939.g. u toku probnog leta novog tipa aviona pilot je poginuo, ostavivši trudnu dvadesetdvogodišnju ženu udovicom. Sinu, koji se rodio tri mjeseca nakon očeve smrti, Valentina je u njegovu čast dala ime Anatolij.
Glumica je postala čest gost u Kremlju, gdje je na vladinim prijemima zajedno sa udovicom Valerija Čkalova, sjedila odmah pored Staljina. Za vrijeme jednog od susreta sa gospodarima cijelog svijeta, Valentina je neočekivano zamolila da joj se dodijeli novi stan, umjesto onog u koji sa sa Anatolijem uselila kratko vrijeme prije njegove pogibije. Molbi glumice je udovoljeno. Poznanici su se čudili – kako je moguće petosobnu palatu u Lubjanskom prolazu, koja je pripadala ranije represiranom maršalu Jegorovu, mijenjati za dvosoban stan u Nikitinskoj ulici. Valentina je ćutala. Nije mogla svima da objašnjava kako je bolno vraćati se u stan, u kome svaki ćošak podsjeća na tragično okončanu ljubav. Čak je i ulica bila preimenovana u Prolaz Serova.

Da bi sve odagnala, Valentina je sve svoje vrijeme provodila u Pozorištu Lenjinov Komsomol, gdje su je veoma poštovali i povjeravali joj samo glavne uloge. Godine 1940. ona je počela da igra u predstavi Zikovi. Uloga Pavle joj je bila uspješnija od bilo koje druge. No, glumici je nešto smetalo da se potpuno posveti osjećanjima svoje junakinje. Kasnije se prisjećala – priča istoričar i teatrolog Vitalij Vulf, - da joj je veoma smetao jedan gledalac. Na svakoj predstavi „Zikovi“ taj mladi čovjek je s buketom cvijeća sjedio u prvom redu i pratio je ispitivačkim pogledom. Ispostavilo se da on nije propuštao ni jednu predstavu. Bio je to pjesnik koji je u to vrijeme ulazio u modu – Konstantin Simonov. Imao je 24 godine.
Njihova romansa je, prvi put u novijoj istoriji Sovjetskog Saveza, postala vlasništvo cijele zemlje. A nakon što je u listu Pravda, u januaru 1942.g. objavljena pjesma Konstantina Simonovoa Čekaj me, njihovu ljubav je u svoje svrhe počela da koristi državna propagandna mašina. I ne bez uspjeha. Tako istoričari Velikog Otadžbinskog rata pojavu pjesme Čekaj me i istoimenog filma sa Valentinom Serovom u glavnoj ulozi, pripisuju događajima koji su uticali na ishod rata, kao što je slom ofanzive pod Moskvom i Staljingradska bitka.

Međutim, ljubav Simonova prema Vaski (pjesnik nije mogao da izgovori slova „l“ i „r“ i tako je zvao svoju muzu i buduću ženu), nije bila uzajamna. Da, Valentina jeste prihvatila njegovo udvaranje, bila je bliska sa njim, ali da izgovori volim te i da postane njegova žena, ona nije žurila. Zato je, kad se u proljeće četrdeset druge, za vrijeme nastupa u jednoj bolnici priređenog za viši komandni sastav, upoznala sa generalom Rokosovskim, osjetila da se zaljubila. Snažno, bezumno, bez osvrtanja na mišljenje okoline, koja, razumije se, nije propuštala priliku da spletkari o vjernosti one koja čeka. Budući maršal je u trenutku susreta sa Serovom bio slobodan: njegova žena i kćerka su bile nestale bez traga. Strasna romansa između hrabrog oficira, koji je od filmske glumice bio stariji 21 godinu, odvijala se pred očima javnosti. Međutim, to nije smetalo Simonovu, koji je, naravno, sve to znao, da 1943. godine zaprosi Valentinu, a njoj, koja je iskreno voljela Rokosovskog, da tu bračnu ponudu prihvati i uda se za pjesnika i dramaturga koji je postajao sve popularniji. Šta je nju natjeralo na takav korak, ostala je zagonetka. Možda je tačna tvrdnja da žene vole ušima, a odoljeti sjajnim stihovima Simonova nije bilo moguće. A možda je Valentina, ma koliko to banalno zvučalo, poželjela jednostavnu ljudsku sreću, mir, oca za svog sina. Pored toga, pojavila se i porodica Rokosovskog, tako da je ljubavni trougao koji su šaljivdžije nazivale „SSR“ (Serova–Simonov– Rokosovski) bio razriješen.

Djevojka s karakterom

SIMONOV, koji je često bio službeno odsutan, pisao je Valentini svakog dana. Nema života bez tebe. Ja ne živim, već brojim dane kojih je do susreta ostalo još 35-40. Ja vjerujem u našu sreću, kao nikad do sada. Toliko sam te željan, da mi niko i ništa ne može pomoći...
Simonov i Serova su u početku ostavljali utisak istinski srećnog bračnog para. U raskošnom stanu u ulici Gorkog, gdje je sam salon imao oko šezdeset kvadratnih metara, okupljalo se veselo društvo, a u vikendici u Peredelkinu, za Valentinu je specijalno bio napravljen bazen. Supružnici su zajedno putovali u inostranstvo. Istina, oni su imali različite stavove u životu: Za vrijeme boravka u Francuskoj, Simonov je pokušao da nagovori Ivana Bunjina da se vrati u SSSR, a čim bi se njen muž na trenutak udaljio od stola, Serova je velikom piscu šaputala: Nipošto se ne vraćajte.

Heroj SSSR, pilot Anatolij Serov

Godine 1945-e cenzura je odobrila prikazivanje filma Četiri srca, koji je ranije bio zabranjen zbog «neodgovarajuće generalne linije patriotskog vaspitavanja masa». Godinu dana kasnije, pojavio se film Kompozitor Glinka, za koji je Serova dobila Staljinovu nagradu i zvanje zaslužne umjetnice. Ona je tada imala samo 29 godina, a teško da je mogla mogla i da pretpostavi da se, bar gledano spolja, njena linija života tu i završavala.
Šta je to s tobom, šta se dogodilo? – napisaće joj u jednom pismu Simonov. - Zašto se svi srčani napadi, sve iznenadne mučnine dešavaju u mom odsustvu? Da li je to vezano za način života? Ti, kao što mi je poznato, imaš čudovišnu rusku naviku da piješ zbog tuge, samoće, potištenosti, rastanka...

Prva uloga u pozorištu. V. Polovikova
ima 14 godina.

Valentina se, u stvari, sve više i više odavala alkoholu. To je dovelo do toga, da je Serovu sud lišio roditeljskih prava i kćerkicu Mašu, koju je Valentina 1950.g. rodila u braku sa Simonovim, od tada je vaspitavala baka. Klavdija Mihajlovna Polovikova se pokazala kao dama čeličnog karaktera i u borbi za unuku, kao i za alimentaciju od Simonova koji je 1957. godine otišao drugoj ženi, zauzela je kružnu odbranu, ne dozvoljavajući Valentini da se sopstvenoj kćerki približi na na korak. Serova je molila, tražila od majke, koju je inače mrzila, stavljajući riječ «majka» obavezno pod navodnike, obraćala se bivšem mužu i sudu, da joj pruže mogućnost da se vidi sa Mašom. No, nisu joj dozvolili. Objašnjenja Klavdije Mihajlovne da njena kćerka koja se propila, koja je upropastila sina (Anatolij je postao hronični alkoholičar i umro je sa 35 godina), ne može dostojno vaspitavati djevojčicu – bila su veoma ubjedljiva. I Serova, koja je, koliko juče na kremaljskim prijemima sjedila kraj Staljina, više ništa nije mogla da uradi.

Učenica

Miris prašnjavih knjiga, prosutog vina, duvana i pozorišne šminke – to je miris mog djetinjstva – sjeća se kćerka glumice Marija. – To je njena soba... nad gomilom papira sjedi žena s gustom razbarušenom kosom. Kapci su joj natečeni, bore duboke. Iznad njene glave je fotografija, na kojoj je lijepo lice, prirodna poza, osmijeh – koja jedva podsjeća na nju. Tipičan filmski portret. Kao da je bilo predskazano: „... i ostarivši, vlasnica će postati ljubomorna na sopstvene portrete...“ Ta dva lica pripadaju istoj ženi –glumici koja je nedavno bila u zenitu slave, i sada, potpuno zaboravljenoj, napaćenoj, pripitoj ženi. Mojoj majci... Mama je u životu bila onakva, kao što je u njegovim stihovima: „Zla i bezvrijedna, prokleta – kakva se ne može naći nigdje u vasioni“. I on je jednako strasno volio te „dvije duše u njoj“, jer su one predstavljale cjelinu – do zla boga suludo biće, koje je teško bilo razumjeti, ali, ne voljeti – nije bilo moguće.
Ljudi su se trudili da tu propalu ženu ne primjećuju. Čak joj je Konstantin Simonov, koji ju je obožavao, u pismu napisao: Proživjeli smo četrnaest godina. Pola tog vremena smo često živjeli teško, ali za ljudski život prihvatljivo. A onda si ti počela da piješ... Ja sam za sve te godine mnogo ostario i umorio se, čini mi se, za čitav život unaprijed...

Maršal SSSR Konstantin Rokosovski.

On joj je još dugo pisao – nastavlja Vitalij Vulf – objašnjavao da je prestao da je voli, izjavljivao da će, ako zavoli neku ženu, bez razmišljanja vezati svoj život za nju, savjetovao i njoj da se uda, poželio joj sreću i da «ne uništi još jedan život onako, kao što je to već jednom učinila.

Četiri srca (V. Serova, J. Samojlov,
P. Špringfeljd, L. Celikovska)

Sudeći po svemu, on nije uspio da je zaboravi, iako je činio sve što je moguće da izbriše iz sjećanja tu strast koja ga je spaljivala. Lirske stihove više nije pisao, u odnosima sa kćerkom Mašom je bio posebno hladan, ime Serove nikad nije izgovarao. Sve je već odavno bilo završeno. Imao je svoju kuću, novu porodicu, ženu, djecu. Samo zbog toga što se Ala Demidova, pripremajući se za snimanje u filmu Alekseja Germana Dvadeset dana bez rata po scenariju Simonova, našminkala kao Serova, on se razbjesnio i zahtjevao da Demidovu skinu sa te uloge. Niku je u tom filmu odigrala Ljudmila Gurčenko...

Sin Anatolij Serov mlađi.1956.g.

Bila je 1975. godina, a poslednju filmsku ulogu Serova je odigrala 1946.g. Ona je zvanično bila zaposlena u Pozorištu filmskih glumaca, no za nju nije bilo posla. Nju je posao podsticao, održavao – kaže Vulf. – Međutim, u poslednje vrijeme ga nije bilo i ona je iz dana u dan mogla čuti samo jedno: „Ne, Valjice, za Vas ništa nemamo“.

V. Serova sa sinom

A Serova je vjerovala - ili je željela da vjeruje – da je ona još uvijek potrebna. Izvinite, što sam tvrdoglava – pisaće glumica u pismu CK KPSS – ali, ja više nemam snage da visim između neba i zemlje! Svo blato koje su na mene bacili, ja sa sebe nikako ne mogu sastrugati bez pomoći snažne ruke, koja će mi dati posao i mogućnost da svojim radom pokažem da ja nisam onakva, kakvom me predstavljaju. Ja ću prihvatiti svako pozorište, samo da radim. Nedavno sam pročitala nekoliko odlomaka i članaka o bivšim kriminalcima, koji su se vratili u život i kojima su da postanu ljudi pomogle prijateljske ruke, topli ljudski odnosi, povjerenje. Zar sam ja gora od drugih? Pomozite mi... S dubokim poštovanjem, V. Serova.

Jedna od poslednjih fotografija Valentine Serove

No, odgovora nije bilo. Tad je ona ponovo morala da rasprodaje svoje lične stvari, dragocjenosti. Sav novac je trošila na piće. Desetog decembra Valentina Vasiljevna je pošla u pozorište po platu. Na ulici je, iza leđa čula: Je li ovo Serova? Ona? A ja sam mislila da je ona umrla. Šta je dalje bilo - niko ne zna. Prijateljica glumice Jelizaveta Koniščeva, koja je Valentini bezuspješno telefonirala, uputila se kod nje kući. Otvorila je vrata svojim ključem i s užasom ustuknula. U polupraznom hodniku stana koji je izgledao kao da u njemu niko ne živi, ležalo je nekad božanstveno tijelo, nekad bezumno obožavane žene. Simbolu vjernosti, ljubavi i vjere da će sve biti dobro, bilo je 58 godina...
Simonov, koji se nalazio na odmoru u Kislovodsku, na sahranu nije došao, već je poslao 58 crvenih karanfila. Ali, Serovu nije mogao da zaboravi. Pred samu smrt je zamolio kćerku da mu u bolnicu donese arhivu Valentine Vasiljevne. Zatekla sam oca onakvim, kakvim sam navikla da ga vidim – sjeća se Marija Konstantinovna. – Čak je i tih poslednjih dana teške bolesti, kao i uvijek, bio u poslu, skoncentrisan, bodar, čak se i šalio... rekao mi je: „Ostavi mi to da pročitam, treba nešto da vidim. Dođi prekosutra“... Ja sam došla, kao što je on poželio. I... nisam ga prepoznala. On je nekako naglo ostario, ramena su mu bila povijena. Hodao je vukući noge iz ćoška u ćošak bolničke sobe, dugo je ćutao. Zatim se zaustavio naspram mene i pogledao me pogledom, koji nikad neću moći da zaboravim, toliko je u njemu bilo bola i stradanja. „Oprosti mi, djevojčice, ali ono što sam ja doživio sa tvojom majkom, bila je najveća sreća u mom životu... I najveća tuga...“

Jedna od posljednjih fotografija
Marine Cvetajeve

U oktobru 1940.g., otprilike godinu dana po povratku iz emigracije, Marina Cvetajeva je pročitala knjigu prevoda mladog moskovskog pjesnika Arsenija Tarkovskog (oca budućeg režisera Andreja Tarkovskog). Bila je oduševljena prevodom. Znajući iz sopstvenog iskustva, koliko je za pjesnika važna povoljna, dobronamjerna i iskrena reakcija na knjigu, ona je Tarkovskom uputila pismo. On je odgovorio sa zahvalnošću. Počela je prepiska. Uskoro je u kući prevodioca Nine Jakovljeve došlo do ličnog susreta ova dva pjesnika.
Dobro sam zapamtila taj dan – sjećala se Jakovljeva. – Ja sam zbog nečega izašla iz sobe. Kad sam se vratila, njih dvoje su sjedili jedno kraj drugog na kauču. Po njihovim ushićenim licima shvatila sam – ovako je bilo sa Dankan i Jesenjinom.
Cvetajeva je imala strasnu prirodu. Ali, i ljudi kojima se ona oduševljavala, često su joj uzvraćali.
Meni je potrebno da budem voljena... Da budem potrebna – kao hljeb.
Tarkovski je bio mlad, talentovan, lijep i, što je najvažnije, obožavao je Cvetajevu. Uostalom, šta je još potrebno ženi koja se voljom sudbine našla potpuno sama, slomljena životom? Ona se sa sinom zbija po ćoškovima, seli se iz stana u stan. Muž i kćerka su uhapšeni i trunu po podrumima Lubjanke. Cvetajevoj se čini da je život za nju okončan. Ili, da je uništeno najvažnije što je bilo u njoj – sposobnost da voli...

Arsenij Tarkovski

I odjednom, nastupa poplava davno zaboravljenih osjećanja... Susret... Ljubavna igra... Duge šetnje po Moskvi. I – stihovi, koje oni jedno drugom govore. Uzajamni zanos Cvetajeve i Tarkovskog traje nekoliko mjeseci... Jednom je u kući Jakovljeve, u prisustvu brojnih gostiju, Tarkovski pročitao tek napisanu pjesmu.
Sto postavljen za šestoro,
Ruže i kristal.
A među mojim gostima
Tuga i žalost.
Tu je i moj otac,
Tu je i moj brat.
Prolazi sat. Napokon -
Neko kuca na vrata...
U stvari, na vratima nikoga nema. Pjesniku se priviđa da se neki drag čovjek, koji je odavno otišao iz njegovog života, iznenada pridružuje toj gozbi.
Šta je u toj pjesmi toliko uznemirilo Cvetajevu? Vidnog razloga za uvredu nije bilo. Ali, stihove Tarkovskog ona je protumačila na svoj način. I odgovorila mu je:
Stalno ponavljam jedan stih
I sve prepravljam riječi:
- «Sto postavljen za šestoro»...
Ti si jednog zaboravio – sedmog...
Nije vam veselo u šestoro.
Na licima vam kiše tragovi...
Kako si za tim stolom
Mogao da zaboraviš sedmog – sedmu...
Neveseli su tvoji gosti,
Na stolu prazna kristalna čaša.
Tužni su, a tužan si i sam,
Nezvana je - najtužnija...
Nezvana... Cvetajevoj je povrijeđen ponos. Proradila joj je sujeta... kako je smio da zaboravi da postoji Ona, njegova Psiha! Koliko je sličnih stihova prekora ona već napisala. Neki adresati su već odavno zaboravljeni, a stihovi žive, uživaju popularnost. Reklo bi se da i ova pjesma pripada takvima. Ali, ne! Pjesma o kojoj je riječ, u stvaralaštvu Marine Cvetajeve zauzima posebno mjesto...
Ne zato što je najbolja. Već zato, što je – POSLEDNJA.

Marina sa ocem, 1905

Cvetajeva je od djetinjstva bila veoma kratkovida, iako naočare nikad nije nosila. Jasnoj realnosti je uvijek pretpostavljala nejasne linije i siluete. Tu realnost je sama gradila u skladu sa svojim unutrašnjim doživljajem. Upravo tako je posmatrala i ljude. Trebalo je da čovjek samo obrati pažnju na nju, da krene prema njoj, da joj dâ do znanja da mu je potrebna – i tu se odmah uključivala moćna imaginacija Cvetajeve. Tad se čak i prosječan čovjek pretvarao u heroja ili viteza u koga se ona po pravilu i zaljubljivala. Svakako ne sa željom da sa njim stupi u intimne odnose, već zbog duhovne, ili kako je ona voljela da kaže, nezemaljske komunikacije. Uragan osjećanja, koji bi se sručio na novog izabranika, uvijek se pretakao u stihove.
No, čim bi stihovi bili napisani, osjećanja su se sama po sebi gasila. Cvetajeva je prosto mogla da zaboravi da njena obožavana ljubav uopšte postoji. Dešavale su se i neobične situacije. Ona je sama opisala slučaj, kad pri susretu sa bivšim voljenim, kome je posvetila čitav ciklus prekrasnih pjesama, uopšte nije uspjela da ga prepozna.
- Nije moguće da me ne prepoznajete? - Upitao je on.
- Ne, ne, ja Vas prvi put vidim!
Ali, kad bi on izgovorio svoje ime, ona bi se zbunila.
- To ste Vi? - Rekla je. - Molim Vas da mi oprostite, ja jako loše vidim, a osim toga, Vi ste onda imali brkove.
- Ja sam imao brkove? - Čovjek bi istinski bio povrijeđen. - Ja u životu nisam nosio brkove!

Vjenčanje Marine Cvetajeve
i Sergeja Efrona, 1911.g

Uvriježeno je mišljenje da je Cvetajeva lako i često varala svog muža Sergeja Efrona. Povod za takve priče su bile njene brojne avanture, ljubavna pisma, stihovi, umješnost i spremnost da vodi tananu ljubavnu igru... Da, ona se oduševljavala mnogim muškarcima. Ali, ona nikad zadovoljstvo nije tražila u seksu. Pravi objekat njenih osjećanja nije bio realan čovjek, pa čak ni idealni junak koga bi sama izmislila – već poezija. S velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti, da ni sa jednim (ili skoro ni sa jednim) od njenih mnogobrojnih ljubljenih, Cvetajeva nije bila fizički bliska. Izuzetak čine dva sudbinska susreta, koji su ostavili dubok trag na njenu dalju sudbinu.

Sofija Parnok

Sofija Parnok. To je ime „čarobnice“ koja je odlučila da po svaku cijenu začara mladu Cvetajevu. Samo godinu dana ranije Cvetajeva i Sergej Efron su se vjenčali. Imali su i dijete – kćerku Arijadnu. Sofiji Parnok to nije smetalo. Kao stalni posjetilac moskovskih književnih salona, ona je bila poznata po svojim skandaloznim vezama sa drugim ženama. Vidjevši Cvetajevu, ona je u njoj odmah prepoznala žudnju za novim snažnim osjećanjima. Budući da je od djetinjstva bila lišena majčinske ljubavi (majka Cvetajeve nije krila da je željela sina), Marini je bila potrebna majčinska toplina. Parnok je to shvatila. Ona je umjela da oduševi Cvetajevu i novim, neobičnim osjećanjima, kao i iluzijom nježnog materinstva.
Zaboravivši na muža, na dijete, potpuno gubeći glavu, Cvetajeva se bacila u provaliju razbuktale strasti. Pred Efronovim očima je veza dviju žena prerastala u burni roman.
Budući da je i sam bio stvaralac (pisac, novinar, glumac), jadni muž je shvatao: poezija, a tim prije velika poezija, traži posebno snažno uzbuđenje, traži poseban duhovni naboj – duševni žar, kako je to stanje nazivala sama Cvetajeva.

Sergej Efron

Počinje Prvi svjetski rat i Sergej odlučuje da ode na front kao dobrovoljac. Upravo tad Cvetajeva doživljava svoje osvješćenje. Odjednom dolazi do zaključka da je Parnok prava egoistkinja, despot, a osim toga je i patološki ljubomorna. To kod nje izaziva ne samo razočarenje, već i negodovanje. Njena kratkovidost je više ne spašava. Čak i mašta odbija da se oduševljava onim, čega nema. Na kraju Cvetajeva u Sofiji Parnok nije vidjela ideal iz kojeg proističe tajna nebeske ljubavi, već prostu i nadasve – poročnu ženu...

Marinine kćerke — Arijadna (6 godina)
i Ira (2 godine), 1919.g.

U svom osvješćivanju Cvetajeva otkriva i drugu, mnogo goru stvar. Ona konstatuje da je ostala bez muža. Bez voljenog čovjeka... Pisma sa fronta su sve rjeđe stizala. A s početkom revolucije i Građanskog rata, prepiska je sasvim prekinuta. Sergej Jakovljevič je nestao...
Nekoliko godina od njega nije bilo nikakvih vijesti. Pošto je bio oficir Dobrovoljačke vojske, Sergej se borio s boljševicima. Najprije na Donu, a zatim na Krimu. Na kraju ga je zadesila gorka sudbina hiljada i hiljada saboraca po oružju, koji su utočište našli u emigraciji. Više od četiri godine je trajalo njegovo ćutanje. Cvetajevu je mučilo pitanje: da li je uopšte živ i, ako jeste, gdje je? U potpunoj neizvjesnosti o sudbini muža, u hladnoj i gladnoj Moskvi, ona se vraća na ideju o dobrovoljnom odlasku iz života.
Ja mislim da je bolje umrijeti... Ako Serjoža nije živ, ne mogu ni ja živjeti... Zašto trpjeti muke, ako ne moraš da se mučiš?
Nju spašava poezija. Bez obzira na sve, Cvetajeva nastavlja da piše. Stihovi iz tog vremena posvećeni su njenom mužu – „bijelom labudu“.
Ako Bog napravi čudo i ostavi Vas među živima – piše ona u svojoj svesci neupućenih pisama, - onda ću ja ići za Vama, kao pas...
Bog ju je čuo i napravio čudo. Preko pisca Ilje Erenburga Cvetajeva saznaje da je Serjoža živ, te da se nalazi i Carigradu. Od tog momenta su sve njene misli, kao i smisao života, bili usmjereni ka jednom – da vidi muža. I, napokon, ona dobija vizu za put u Berlin...
Sergej je u to vrijeme već bio u Pragu. Upisao se na Karlov univerzitet i s nestrpljenjem očekivao susret s porodicom.
Odmah nakon poznanstva sa Cvetajevom, Sergej je svojoj sestri rekao da je njegova buduća žena - veliki pjesnik. Tad je to, navjerovatnije, izgledalo kao preuveličavanje. A sada, deset godina kasnije, ona je zaista stekla slavu najvažnijeg ruskog pjesnika. Bez obzira na svojih dvadeset devet godina, Sergej je ostao onaj isti krupnooki, mršavi i osjetljivi mladić, okupiran potrebom da studira, da polaže ispite – rječju, da pronađe svoje mjesto u životu. Trogodišnji boravak Cvetajeve u Češkoj, bio je ispunjen neprekidnom borbom sa stvarnošću, potrebom da se izbori za svoje mjesto i vrijeme za stvaralaštvo. Svi su je smatrali jakom, izdržljivom, pa čak i ona sama je sebe smatrala snažnom. Ali, ko bi mogao da pretpostavi, koliko je teško postići takvu snagu. Ona je itekako željela da se ponekad osjeti slabom, nezaštićenom – da bude kao dijete, koje mašta da se od zemaljskih problema sakrije u nježnom majčinskom krilu. Iluziju takve sreće nekad joj je podarila Sofija Parnok. Hoće li ikad pronaći takvog čovjeka?

Prag. Pogled na Hradčane

Prijatelj Sergeja Efrona, koji je takođe bio emigrant i student Karlovog univerziteta, Konstantin Rodzevič, među kolegama ja važio za «malog Kazanovu». Svi su znali za njegovu slabost prema ženskom polu. I Cvetajeva nije mogla da to ne primjeti. Posjećujući rijetko svog muža u jednom praškom studentskom domu (ona je sa kćerkom Arijadnom iznajmljivala sobu u predgrađu), Marina se sastajala s Rodzevičem. On je nju porazio tim, što uopšte nije volio poeziju. Pri tom se nije ustručavao da to prizna, jer Cvetajevu nije posmatrao kao pjesnika, već kao ženu.

Konstantin Rodzevič

Rađala se nova ljubav... Sergej Jakovljevič, koji nikad nije sputavao slobodu cvoje žene, pošto je saznao da su odnosi između Marine i Rodzeviča otišli veoma daleko, bio je veoma povrijeđen. Predložio je Marini razvod. Sad je ona bila veoma uznemirena. Nakon nekoliko besanih noći i veoma mučnih razmišljanja, donijela je odluku – zauvjek će ostati sa Sergejem. Sve ostalo su samo epizode, od kojih je, iako veoma teško, moguće odustati.
Život je tekao dalje. Prvog februara 1925.g. Marina Cvetajeva i Sergej Efron su dobili sina Mura, čije je puno ime bilo Georgij. Nekoliko mjeseci kasnije, u kasnu jesen te iste godine, porodica se seli u Pariz... Upravo tu, stekavši manje-više podnošljive uslove za rad, Cvetajeva postaje svjedok lične drame svoga muža.
Bivši belogardejski oficir, Sergej Efron, doživljava teško razočarenje u bijeli pokret. On o tome otvoreno piše u štampi. Uopšte ne skriva da su sve njegove misli vezane za napuštenu domovinu. On smatra da se upravo tamo rađa novi svijet, s novim mogućnostima za samorealizaciju čovjeka.
- Ali, tamo vladaju boljševici! – Marina pokušava da urazumi muža.
- To nema značaja – odgovara Sergej. – Mi treba da budemo s narodom!
Radi iskupljivanja svoje krivice pred Otadžbinom, Sergej Efron postaje jedan od osnivača Društva povratnika - emigranata koji žele da se vrate u Rusiju bilo je mnogo.
Ni Sergej, ni Marina, nisu mogli ni da pretpostave do čega može da ih dovede takvo raspoloženje. Profesionalni „lovci na duše“ iz Staljinovog NKVD-a, već odavno su „bacili oko“ na budućeg povratnika.

Marina sa kćerkom Arijadnom, 1924.g.

Četvrtog septembra 1937.g. u Švajcarskoj, nedaleko od Lozane, pronađen je leš nepoznatog muškarca sa sedam metaka u tijelu. Švajcarskoj policiji nije bilo teško da identifikuje ubijenog. Bio je to Ignjatij Rejs, rezident sovjetske špijunaže u Evropi. Dva mjeseca prije smrti, Rejs je napisao pismo Staljinu. On je vođu javno optužio za teror i najavio da će prekinuti vezu s njegovim krvavim režimom. Osveta je odmah uslijedila. Uskoro se u svim švajcarskim i francuskim novinama pojavila senzacionalna vijest – za organizaciju ubistva u Lozani optužen je ruski emigrant, tajni agent NKVD Sergej Efron. Za Marinu Cvetajevu je to bio šok.
Ona je znala za prosovjetska raspoloženja svog muža, ali u spremnost Sergeja da ide na takav zločin – u to nije mogla da povjeruje. Istina, ima osnova da je povjerljivi Sergej Jakovljevič mogao da bude uvučen u tu mračnu stvar, čije posljedice nije mogao jasno da pretpostavi. Bilo kako bilo, on se našao u centru skandala. On je morao hitno da bježi, a u tome su mu pomogli kompetentni ljudi iz sovjetske ambasade.

Marina Cvetajeva – crtež K. Rodzeviča

Teško je zamisliti u kakvom se teškom stanju tih dana nalazila Marina Cvetajeva. Ruska emigracija ni iz daleka nije dijelila raspoloženja njenog muža. Mnogi od njih su, kao i ranije, mrzili boljševike, a položaj žene agenta NKVD među njima – bio je krajnje nezavidan. Cvetajevoj su praktično objavili bojkot. Ona više nije imala nikakvih mogućnosti da objavljuje pjesme, da zarađuje za život. Starija kćerka – Arijadna Efron – koja je u potpunosti dijelila mišljenje svoga oca, takođe je požurila da se vrati u domovinu. Tome je stremio i četrnaestogodišnji Mur... Cvetajeva je dobro znala –tamo ih ne čeka ništa dobro. Međutim, drugog izbora nije bilo. Ona treba da bude tamo, gdje je Serjoža...
Stupajući na palubu broda kojim se vraćala u domovinu, ona je podvukla crtu na sedamnaest godina emigracije, kao i na cijeli svoj život.
Ovo je njen kraj.

Marina sa sinom Murom, 1928.g.

To što se događalo s porodicom Marine Cvetajeve u Sovjetskom Savezu, dobro je poznato. U jesen trideset devete godine uhapšena je njena kćer Alja, zatim muž... Ostajući sa sinom, Marina Ivanovna grčevito traži posao. Niko ne želi da objavljuje njenu poeziju. Nema svog stana. S velikom mukom pronalazi bilo kakav smještaj. I to privremeno... Cvetajeva je zbunjena. Zašto je Moskva ne prihvata? Zašto je odbacuju? Njeni preci – Cvetajevi – bukvalno su zadužili Moskvu. Njen otac, Ivan Vladimirovič, sagradio je predivni Muzej primjenjenih umjetnosti. Tri velike biblioteke Cvetajevih su poklonjene Rumjancevskom muzeju (budućoj biblioteci Lenjin). A koliko je tek stihova, originalnih pjesničkih remek djela posvećeno Moskvi...
Žalbe i molbe lete na sve strane – Savezu pisaca, Vladi, a na kraju i samom Staljinu. Niko ne odgovara. Jer, za sve njih ona je – žena narodnog neprijatelja. Dok je ona pisala pisma, od njenog muža su u Lubjanki iznuđivali priznanje da je on francuski šijun...
Tužni su zapisi Cvetajeve iz tih dana.
Mene je život ove godine – dotukao.
Ne vidim izlaz… Vapim za pomoći…
I, na kraju, najstrašnije:
Niko ne vidi — niko i ne sluti, — da ja već godinu dana tražim kuku… Ja već godinu dana isprobavam smrt…
No, pojavljuje se zračak svjetlosti. Cvetajeva upoznaje mladog, talentovanog Arsenija Tarkovskog. Da li je to stvarnost, ili je ona sve to izmislila – ona osjeća talase ljubavi koje joj on upućuje. To je upravo ono, što je njoj u poslednje vrijeme i nedostajalo... Ona uzvraća na isti način. I, kao da joj se mladost vratila. Činilo joj se, da nije baš sve izgubljeno - ni sposobnost da voli, ni talenat... A tad ni stihovi nisu tako daleko... Povod za njih je bio sasvim neobičan – ljutnja na Tarkovskog. Da li je zaista tako i bilo?

Krst, koji je postavila
A.I.Cvetajeva na grobu svoje sestre,
na groblju u Jelabugi.

U zimu 1987.g. ekipa Centralne televizije je počela snimanje dokumentarnog filma o Marini Cvetajevoj. Kao scenarista, ja sam želio da u film uključim i priču Arsenija Tarkovskog o poslednjoj pjesmi Cvetajeve. Želio sam da čujem njegove ustiske... Ispostavilo se, da je on te stihove prvi put pročitao tek 1982.g. To jest, 42 godine pošto su bili napisani.
- Za mene je to bilo, kao glas ispod zemlje — priznao je Arsenij Aleksandrovič.